ponedjeljak, srpanj 6, 2009
" Dan bez osmijeha je izgubljen dan!"
C.Chaplin
utorak, lipanj 24, 2008
Samo dva krila i hrpa perja na sred ceste….krajičkom oka primjećujem dok hodam užarenom Ilicom.
J*ebiga, danas nije lako biti ni golub u Zagrebu. Zbog nekih tamo oku nevidljivih mrvica završiš pod tramvajem i to je sve što si imao do sada…mrvice u životu i mrlja na cesti.
Na krivom mjestu u krivo vrijeme, netko bi rekao.
Ma nije niti važno… uopće nije važno sada dok osjećam kap znoja kako mi lagano klizi niz kralježnicu. Nekako u isto vrijeme koliko god da ti je vruće oni trnci i onaj osjećaj hladnoće koji se javljaju dok u mislima pratiš put te jedne jedine kapi ne daju ti da se makneš u sigurnu hladovinu.
Da, tako je jednostavno isključiti sve ljude oko sebe. Tako je jednostavno osjetiti nemir u sebi a on je tu opipljiv i viče na sav glas. I sada, baš sada dok se grad topi i ja sa njime u ritmu vlastitih koraka, razmišljam
…ne…
osjećam...
da, osjećam kako mi fale poljupci...
oni vreli,
nježni,
dugi.
Oni što pale kožu i ostavljaju nevidljivi trag, što mirišu na divljinu i opasnost i igru u nekom skrivenom kutku.
Oni što brišu sav blues i soul sa duše…moje duše.
Ovo će biti dugo, predugo toplo ljeto…
nedjelja, lipanj 8, 2008
S vremena na vrijeme jutra me bude s onim poznatim osjećajem iščekivanja;
bez zašto,
bez kako...
samo jedan trenutak zapisan u pamćenju, jedan osjećaj na srcu i pregršt osmjeha na dlanu.
I želja, tako jaka i opipljiva.
S vremena na vrijeme kradem stihove sa radija...tek jedan jedini stih
i ponavljam ga ,
ponavljam,
ponavljam,
ponavljam glasno dok se kilometri tope na praznoj cesti.
Krajičkom oka promatram svjetla u daljini...svjetla grada daleko ispred mene. Pale se i gase, dolaze i odlaze, nestaju u noći.
I onda pomalo umorna okrećem novu stanicu; ne znam joj ime...tek nasumićno odabran broj...i slušam i opet okrećem i biram...
nova pjesma,
novi stih, stari osjećaj.
Neki se ljudi jednostavno nose u srcu.
I ostaju tu.
ponedjeljak, svibanj 12, 2008
Kava se već ohladila, inbox je prazan i ništa ne dolazi satima, dan za poželjeti. Odavno mi nije bilo ovako mirno u uredu i odavno nisam imala toliko vremena za sebe. Dovoljno da pogledam neke svoje stare postove i vaše komentare. Nemam običaj vračati se na napisano ali sad sam to napravila jer sam u zadnje vrijeme dobila dosta poruka kako su se ljudi pronašli u mojim tužnim tekstovima, da se baš tako osjećaju.
Hm…ne znam ali ja na njih ne gledam kao na tužne niti sam takva osoba. Od kad znam za sebe živim sa osmijehom.
Dobro, postoje trenutci kada ti se desi previše stvari, kada ti se dogode ljudi i priče koje nisi htio, kada se dogode osjećaji koji zbunjuju, ljute, straše i da te ne bi previše gušili jednostavno ih izbaciš van. Svatko ima svoje načine rješavanja takvih stvari; ja ih uglavnom rješavam sama sa sobom i pokušavam što manje opteretiti prijatelje s time.
Jednostavno sam takva. Pobjeći ću u neki svoj svijet, izokrenuti, raščlaniti, iz analizirati i pokušati pronaći odgovore na ono što me muči. Ne volim nikoga gnjaviti dodatnim problemima kada i svojih ionako ima dovoljno. I onda u nastupu bijesa što si ipak moram priznati da neke stvari ne mogu sama nastane jedna općenita priča puna pomiješanih osjećaja koju si svatko interpretira na svoj način ili se malo prepozna u tim osjećajima. A ja na svoj način samo opišem jedan trenutak koji me zasmetao, povrijedio, obilježio mi dan na način na koji nisam htjela.
Naravno da povrijedi činjenica da u dva sata sjedenja i pijuckanja kave najbolja prijateljica koju znaš od osnovne škole ne pita kako si već uporno, puna entuzijazma priča o svome novom dečku/ljubavniku. Jer…ona je takva. Nikad se ne sjeti drugih ali joj je drago kad drugi imaju vremena za nju i kada joj poklanjaju pažnju.
I sada, dva mjeseca nakon moje operacije za koju niti ne zna jer zaista nema smisla da joj kažem, ona i dalje sjedi i priča iste priče a meni je drago što sam u tim trenutcima imala potporu jedne drage osobe koja je samo jednom rečenicom uspjela izbrisati i pitanja i strahove koji su me pratili tih dana. I najmanje što joj u ovom trenutku i na ovom mjestu, od srca mogu glasno reći je hvala... sve ostalo davno rećeno stoji i dalje.
Ovih dana sam okupirana nekim drugim stvarima. Razmišljam o putovanju, destinaciji i terminima. O stanu i preseljenju koje odlažem već neko vrijeme. O poslu, vlastitom i mogućnosti da nešto promijenim. Zapalila sam se jako, želja je ogromna a ja kakva jesam; tvrdoglava, uporna i ne odustajem lako sigurno ću to realizirati. Optimista do kraja čak i kad se kraj ne nazire i kada drugi tvrde da se ne može. Kod mene se uvijek može; ako ne danas a onda sutra. Naučila sam na svojoj koži da ne treba nikada odustati čak ni onda kada ti se čini da se boriš protiv vjetrenjača jer uvijek se pronađe nekakvo rješenje…uvijek.
Možda sam zaista ponekad, al samo ponekad kao u onim ranijim postovima; zbunjena, tužna i puna pitanja. Čak sam pokušala pronaći i dozu romantike koju spominjete al nekako je ne vidim u sebi. Doduše, mogu ja satima sjediti na terasi i gledati zvijezde al ne zato što sam romantična već zato što me fascinira to tajanstveno,zvjezdano nebo. Mogu se ja i stisnuti uz neku dragu osobu i osjećati njegovu toplinu tijela kroz košulju, obgrliti ta snažna ramena, osluškivati srce kako kuca u tišini ali zapravo bi najradije skočila na njega i dobro ga iskoristila.
Jebiga, možda tako ne izgleda na prvi pogled al ipak sam ja vragu iz torbe ispala samo nemaju svi tu sreću ili nesreću da se i sami uvjere u to.
Sad bježim van. Snimila sam jedan prekrasan grudnjak i tange: boja vanilije, saten sa decentno otisnutim sitnim, nježnim engleskim ružicama, prozračna čipka uokviruje rubove i naramenice a tanka satenska vrpca provlači se diskretno kroz nju.
Romantično?
Možda na vješalici ali na golom ženskom tijelu i više nego jebozovno.
I već ga vidim na svojoj koži.
ponedjeljak, travanj 14, 2008
I ovaj sandwich čeka svojih pet minuta!
Promise is promise.
nedjelja, travanj 6, 2008
Napisala sam dva posta i obadva obrisala. Tako bi napravila i sa trećim kada bi krenula pisati o onome o ćemu razmišljam. A zadnjih dana razmišljam o prijateljstvu. I neću sada ulaziti u detalje i analize jer zbrčkanim mislima nije mjesto na papiru. Ponekad je bolje prespavati i pitanja ostaviti za neki drugi dan jer često u određeno trenutku nismo u stanju razmišljati trezveno.
Znam samo da ...
Nisam romantična luda koja pada na lijepe riječi i koje lako izgube značenje kada se zastor spusti i kada svatko ode na svoju stranu. Ja trebam iskrene riječi koje nešto znaće kada se izgovore.
Iskrenost
To jedina stvar koja je kod mene uvijek i bezuvijetno prolazila. Jedina stvar zbog koje sam u stanju svašta izgurati. Jedina stvar koja me uvijek zadržavala uz nekoga bez puno pitanja.
Uostalom, prijateljstvo se i gradi na tome:
da ti JA mogu dati dio sebe, dio svojih misli ma kakve one bile...I da mi TI možeš dati dio sebe, dio svojih misli, strahova i želja ma kakve one bile.
Zar je to tako teško?
nedjelja, ožujak 23, 2008
Volim originalnost i kada bi me netko tražio da to definiram rekla bi samo kratko: budi i ostani svoj.
E, sad...
Ne mogu a da ne prokomentiram one sms poruke koje su mi stizale u toku dana i to u značajnom broju:
„Meni mali zeko reče
da Vam želi puno sreče,
puno šunkice i jaja, ljubavi i zagrljaja
a još k tome dragi Bože i novčića koliko može!“
Ili
„Zaviri u košaricu, tu češ naći pisanicu.
Mali zeko nju vam da je i veliku pusu šalje!“
"Divim" se tolikom trudu i mašti pojednica koji sa toliko žara šalju na desetke istih poruka. I već znam od koga ću šta dobiti jer scenario se uporno ponavlja već par godina. Skoro da se i zasramim na činjenicu što odskačem od takvih stereotipa jer nikada ne šaljem okolo iskomercijalizirane želje, čestitke i pozdrave.
Copy paste, copy paste...kao da je to jedino što znamo.
Iskreno, više volim ono tiho i sramežljivo „sretno“ ili „sve najbolje“ nego pjesmuljke koji vrište od neukusa i kiča i koje lako pronalazimo na internetu za masovnu upotrebu.
Ok, znam da je čestitka bila dobronamjerna ali ona zvući pomalo globalno a svi volimo kad je nešto upućeno samo nama i kada iz slova koja su napisana to i osjetimo.
Možda će to nekome sad zvučati i nezahvalno i zločesto, ali tako je...
A ja,
originalna ili ne čestitam vam Uskrs na svoj naćin:
moje pisanice-moja duša, moje ja.
One skrivaju sve ono lijepo što si sami želite.
nedjelja, ožujak 16, 2008
Zadnjih dana izgovaram neke krive rečenice.
A one su tako neprimjerene, oštre i tako ne tipične za mene. Ne prepoznajem se u tim trenutcima ali prepoznajem onaj nemir koji me u stopu prati već neko vrijeme. Ne mogu mu pobjeći i koliko god se trudim da to ućinim samo još veće gluposti stvaram. Radim krive korake na krivim mjestima.
I sada, dok ovo pišem vrtim se oko stvarnih osjećaja u sebi kao mačka oko vruće kaše. Lakše mi ih je zakopati negdje duboko gdje ih nitko ne vidi nego viknuti glasno.
Da, tako je lako umotati strahove i želje, sakriti ih u par neprimjerenih misli i zazvučati okrutno i hladno. Tako je lako povrijediti nekoga do koga ti je stalo. Puno lakše nego otvoriti dušu.
Zadnjih dana mi nedostaje osmijeh i polet i vedrina.
Nedostajem sama sebi.
Nedostaje mi jutro u kojem je dan predodređen za lijepe stvari čak i kada su na nebu tmurni oblaci.
Nedostaje mi onaj moj odraz u ogledalu, pun sebe čak i kada je kosa neposlušna i kada se pjege vide.
Nedostaje mi onaj pogled na sutra iz pozicije danas. Previše mi je sjena na putu da bi vidjela čisto.
Nedostaje mi onaj lovin׳ feeling i samo se bojim da ga nisam negdje izgubila putem...nepovratno.
